Prema kojoj metodi trebam mjeriti vrijednosti za putovnicu?

Što konkretno trebate učiniti

Što se od vas očekuje

Mjernu metodu određuje delegirana uredba, ne vaš odabir

Članak 39. ESPR-a (Uredbe (EU) 2024/1781) propisuje da se proizvodi koji spadaju u skupinu proizvoda moraju testirati, mjeriti i izračunati prema pouzdanim, točnim i ponovljivim metodama. Za matrače to je delegirana uredba specifična za skupinu proizvoda koja još mora biti usvojena; ta uredba zatim sadržava zahtjeve iz članaka 5. do 7. ESPR-a (ekološko oblikovanje, učinkovitost i informacije) i odgovarajuću mjernu metodu. U praksi to za proizvođača ili uvoznika madraca znači da trenutno nema etablirane norme ispitivanja: koju vrijednost kojom metodom mjeriti određeno je samo kada je uredba za madraci objavljena. Poduzeće od 10 do 100 zaposlenih stoga može pripremiti vrste podataka koji će se vjerojatno tražiti, ali ne smije sada već uspostaviti definitivni postupak testiranja kao "zakonitu" metodu.

Harmonizirane norme imaju prednost čim postoje

Kad Komisija za određeni zahtjev naruči harmoniziranu normu i referenca joj je objavljena, sukladnost s tom normom predstavlja dokaz da su ispunjeni zahtjevi mjerenja. Za poduzeće to znači da je preporučljivo pratiti koje će norme biti određene za madrače čim budu dostupne, umjesto razvijanja vlastite metode testiranja. Internu službu kvalitete koja već sada prikuplja izvještaje o testiranju od dobavljača trebala bi bilježiti prema kojoj je normi svaki izvještaj sastavljen — to olakšava prelazak kasnije.

Nepostojanje norme ne oslobađa obvezu mjerenja

Dok harmonizirana norma ne postoji, delegirana uredba sama može propisati metodu ili privremeno uputiti na druge priznate specifikacije. To znači da proizvođač ne može čekati da se sve razjasni prije nego što se nešto mjeri: obaveza rada s provjerljivo pouzdanim podacima ostaje relevantna i tijekom prijelaznog razdoblja, posebno za vrijednosti koje se već traže iz drugih razloga, kao što su udio recikliranog materijala u madracu ili podaci o vrsti pjene i gustoći.

Metoda mora biti reproducibilna između dobavljača

Članak 39 ne traži samo metodu, već metodu koja pri ponavljanju i od različitih strana dovodi do usporedivih rezultata. Za proizvođača madraca koji nabavlja dijelove — pjenu, opruge, tkaninu — od nekoliko dobavljača, to znači da rezultati testiranja tih dobavljača moraju biti međusobno usporedivi. Poduzeće s nekoliko proizvodnih linija ili marki trebalo bi sada inventarizirati koriste li dobavljači istu metodu testiranja, kako bi pri objavljivanju konačne metode ne nastali podaci koji međusobno nisu usporedivi.

Gdje se u praksi griješi

Norma se primjenjuje sa retroaktivnim učinkom na stare podatke testiranja. Proizvođač ima rezultate testiranja od prije pet godina i pretpostavlja da su oni bez dvojbe upotrebljivi za paspoort. Ako se konačna metoda razlikuje od tada korištenog testnog postupka, taj rezultat više nije upotrebljiv bez ponovne procjene.

Dobavljači testiraju svaki prema svojoj (stranoj) normi. Kod madraca koji se sastoji od pjene dobavljača A, opruga dobavljača B i tkanine dobavljača C, detaljnijom provjerom pokazuje se da svaki dobavljač primjenjuje različitu normu testiranja za primjerice svojstva otpornosti na plamene. To čini nemogućim sastavljanje jednog koherentnog pasporta bez prethodnog utvrđivanja koje je norme gdje primijenjene.

Rezultati internog testiranja miješaju se s zakonski propisanim metodama mjerenja. Odjel kvalitete testira primjerice životni vijek ili trajnost madraca svojom, interno razvojnom metodom. To je vrijedno za razvoj proizvoda, ali nije automatski ista metoda koja će kasnije biti osnova za dokazivanje očekivanog životnog vijeka u pasporti se traži.

Čeka se s mjerenjima do trenutka kada je na snazi delegirana uredba. Neka poduzeća odgode sva mjerenja "dok se ne pojasni" što rezultira nedostatkom podataka testiranja pri objavi uredbe i potrebom da se sve postavi ispočetka — dok konkurenti koji su već gradili na postojećim normama imaju prednost.

Zbunjenost između metode mjerenja za pasport i one za drugu oznaku. Proizvođač koji već provodi tekstilnu oznaku pretpostavlja da se metoda za nju primjenjuje i na digitalni productpasport. To nije nužno slučaj; vidi također pitanje je li odvojena tekstilna oznaka pored digitalnog productpassporta nužna.

Što možete zabilježiti

• Pregled po sirovini ili komponenti (pjena, opruga, tkanina, punilo) koje norme testiranja trenutno primjenjuje dobavljač, uključujući datum testiranja i ustanovu za testiranje.
• Izvještaji o testiranju dobavljača s navedenom metodom i verzijom ili datumom objave te metode.
• Interni dnevnik u kojem se bilježi koje vrijednosti se već mjere (na primjer za dokazivanju udjela recikliranog materijala) i prema kojoj metodi kako bi kasnije bilo moguće uspoređivanje s definitivnom normom.
• Korespondencija s dobavljačima u kojoj se traži metoda testiranja iza dostavljenih certifikata, posebno za podatke koji su osjetljivi kao što je navođenje korištenih usporivača paljenja.
• Fiksni kontakt ili proces za praćenje ažuriranja normi kako bi se promjene u usklađenim normama pravovremeno uočile.
• Šablona za internu kontrolu kvalitete s mjestom za "primijenjenu metodu" i "metodu zahtijevanu prema pravilniku" kako bi razlika između njih bila vidljiva dok se definitivna metoda ne fiksira.